Milan | Milos | Branko | Marko
| Zoran | Petar | Predrag
| Miodrag | Petar V. | Vaso
| Dragan
Primedba
urednika: Slede odlomci iz intervjua sa srpskim borcima koji su bili aktivni u
Peci i okolnim selima do juna meseca 1999. godine. Majkl Montgomeri i Stefen
Smit (Michael Montgomery i Stephen Smith) iz American RadioWorks su uradili
intervjue u septembru 1999. godine. Vlastita imena su pseudonimi.
"Milan" je Srbin iz Bosne, pripadnik milicijske formacije
Munja.
U jedinicu Munja me je regrutovao jedan clan
Srpske radikalne stranke u Beogradu. On nam je obezbedio oruzje, municiju,
satelitske telefone i voki-tokije. To je bila sredina marta meseca 1999. godine,
deset dana pre pocetka NATO bombardovanja.
Imali smo obuku od tri dana u jednom kampu u
Leskovcu (Srbija). Bilo ih je 20 u mojoj jedinici i vecina momaka su vec imali
ratnog iskustva iz Bosne i drugih mesta. Trojica njih su bili bivsi pripadnici
jugoslovenskog DB-a u Hrvatskoj. Mnogi od njih su bili kriminalci.
Cilj je bio boriti se protiv OVK i unistiti jezgra
podrska koja im je pruzana. Ja sam srpski patriota. Borio sam se za srpsku
stvar. Ali i za novac. Novac je bio glavna stvar.
Culi smo da su neki pripadnici srpske tajne
policije prebacivali albanske civile u prtljaznicima njihovih vozila za $2,700.
Bilo je nekih pripadnika moje jedinice koji bi uzeli novac i jednostavno ubili coveka.
Ja nisam radio te stvari. Odvozio sam ih do granice. Kada je NATO bombardovanje
intenzivirano, poceo sam da radim istu stvar — uzimao sam novac i ubijao ih.
Nije me briga za Albance. Oni su sranje. Deca su
im prljava. Ali mi nismo ubijali decu ili silovali zene. Hocu da kazem, to je
jedna od najvecih lazi — to o silovanjima. Albanske zene su tako ruzne i
prljave, kako smo ih mogli silovati?
Jedan oficir VJ — major Radicevic — nam je obezbedjivao
hranu i municiju. Svaka tri dana stizao je kamion sa municijom i hranom. I
ostale stvari su stizale od vojske — putna dokumenta da bismo mogli da prodjemo
kroz kontrolne punktove. Takodje smo imali putna dokumenta koja nam je dao
jedan policijski inspektor u kampu za obuku u Leskovcu, izvesni Stojkovic.
(Tokom jedne operacije) posumnjali smo da se u cetiri
kuce u jednom selu kriju pripadnici OVK. Ispalio sam granatu na te kuce i usli
smo u seoce. Kada smo usli zatekli smo leseve; pet ili sest civila, nekoliko
pripadnika OVK. Oni koji su preziveli su pobegli u sumu. Mi smo imali uspeha i
nije nam bila potrebna podrska artiljerije VJ kao drugim grupama.
Uhvatili smo dva ranjena tipa za koje smo mislili
da su iz OVK i ubili ih.
Nas posao je bio da ocistimo selo. Neki drugi
seljani su se krili u sumi, pa smo otisli tamo da ih pokupimo. Bio je tamo neki
staresina sela, neki albanski starac koji je odbijao da napusti selo. Hocu reci
da je tip bio prosto patetican. Naredili smo mu da ide na albansku granicu, ali
je on to prosto odbio. Stoga smo prosto ispalili jedan kursum posred cela.
Ostali su sprovedeni do granice dok smo mi palili sve u selu. Citavo selo.
Slusali bismo sta se desavalo Srbima svakoga dana
na vestima. Kada vidite da NATO bombarduje centar nekog grada ili televizijsku
stanicu u Beogradu, a svakoga dana vasi prijatelji, drugari umiru, nije vas
briga za Albance. Zasto bi vas bilo briga? Ziveli smo za osvetu. Slatku osvetu.
Tokom istorije srpske nacije, svi su nas mrzeli.
Imali smo puno zrtava tokom prvog i drugog svetskog rata. Nasa nacija je uvek
bila ugrozena... morate da uzvratite, da naplatite zlo koje vam je ucinjeno.
Tada, u tom trenutku, dobar je bio osecaj svetiti
se. Narocito kada bismo ubijali pripadnike OVK. To je bilo tada. Sada ne mogu
da spavam, ne mogu da jedem. To nije potrajalo.
"Milos" je bio pripadnik milicije poznate kao
"Frenkijevci"
Mi smo bili specijalna jedinica tajne policije.
Stigao sam na Kosovo nekoliko nedelja pre bombardovanja. Proterivali smo
Albance iz podrucja koja su bila najjace baze OVK. Ne da bi ih unistili, vec da
bi ih zauvek proterali. Najmanja opasna stvar koja se desavala u ratu je bila
kada bi vojska dosla i rekla Albancima da imaju dva sata da krenu prema
granici. To su bili oni srecni Albanci.
Bilo je puno albanskih terorista. Bilo ih je brojcano
vise. A onda vas najjace armije sveta pocnu da bombarduju — to je u potpunosti
jedna izuzetna situacija. Sve tada prolazi.
Bili smo specijalna jedinica. Medjutim, te
paravojne grupe — ja ih nazivam bandama. Se ispod nas, vojska i policija, oni
su bili bande. Ipak bilo je neke kontrole. Tim grupama su bile date odredjene
operativne zone. Bilo im je dozvoljeno da rade sto su hteli. Namerno su bili
slati na odredjena mesta i receno im je da rade sta zele da bi se posao
odradio. Njihov je posao bio da ubijaju i siluju i rade sta god hoce.
Mislim da covek koji je spreman da siluje i sakati
civile, neko ko bi prosto napao selo samo da bi masakrirao civile, ne sluzi na cast
svojoj naciji. Ja bih ih odmah likvidirao. Bez sudova, samo egzekucije.
"Branko" je bio stanovnik Peci kada se pridruzio
"Munji"
Receno mi je kada sam se pridruzio jedinici da ce
nas zadatak biti etnicko ciscenje — proterivanje ljudi iz njihovih kuca. Bilo
je i drugih poslova takodje, ne samo ciscenje. Hapsili smo uglavnom albanske
lidere, eliminisuci sve one koje su podrzavali ideju nezavisnog Kosova. Ne samo
OVK lidere, vec uticajne Albance, intelektualce.
Nase vodje bi nas podelile u male grupe — obicno
od tri do pet ljudi. Ako bi akcija bila ozbiljnija, koristili bi vise ljudi.
Nebojsa Minic je bio vodje. Njegov nadimak je Mrtvi. Dobili bismo spisak sa
imenima ljudi za hapsenje. Ako bi se opirali, ubijali smo ih. Neki Albanci su
davali novac da bi kupili zastitu. Znali smo koga treba da isteramo, a koga ne.
Mrtvi i njegovi ljudi su organizovali sve. Takodje
i srpske vlasti u Peci — republicka policija i ljudi iz kabineta gradonacelnika.
Mrtvi je bio ekstreman od samog pocetka. On je bio
covek na ivici, uvek. Ne mozete sasvim dobro proceniti takvu vrstu ljudi. On je
poseban slucaj. Bio je prepun mrznje. Bavio se kriminalom skupa sa njima,
Albancima, i prevarili su ga. Zato je bio tako zudeo za osvetom. A ubijao bi citave
porodice — majku, brata ili sestru — samo zbog toga.
Mislim da je sve sto se desavalo na Kosovu bilo
besmisleno. Ljudi moraju da zive zajedno. Ali ljudi na Balkanu su prepuni mrznje.
Milosevic je zapoceo sve ovo.
"Marko" je pusten iz jednog srpskog zatvora da bi se borio
na Kosovu. Otisao je u Pec i pridruzio se jednoj jedinici srpskog gospodara
rata Zeljka Raznatovica, poznatijeg kao Arkana.
Ja imam jednu ruznu pricu sa Srbijom. Ruzna je. Ne
svidja mi se ovde. Mrzim Srbiju. Bio sam u zatvoru. Zasluzio sam kaznu na koju
su mu osudili... Bio sam skoro dve i po godine u zatvoru. Niko ne voli rat.
Ipak, bilo nas je 50 kojima je ponudjeno da branimo drzavu i zauzvrat se
izborimo za svoju slobodu i budemo pusteni iz zatvora. Pa, da vam kazem, za
slobodu bismo ucinili bilo sta.
Formalno, Arkan nije dosao u zatvor. Bio je to
jedan od njegovih ljudi. On je imao spisak zatvorenika i njihove dosijee.
Morali su da budu odgovarajuceg profila. Sve bi pitao da li su spremni da idu
na Kosovo... to nije bila sudska ili odluka upravnika zatvora. Bila je to
Arkanova odluka. On je zakon u Srbiji.
Imali smo 35 ljudi, zatvorenika, u jednom
Arkanovom kampu sedam dana. Ne mogu vam reci gde. U kampu je bilo psiholoske
obuke, vezbi gadjanja. Citav jedan test. Oni koji nisu uspevali da prodju obuku
su vracani u zatvor, mada su bili odgovarajuceg profila. Ucili su nas
defanzivnoj i ofanzivnoj taktici.
Pustili su me iz zatvora pre bombardovanja. Onda
sam na Kosovo otisao 1. aprila.
Svi su znali da ce NATO napasti. Svi su znali kada
ce vazdusni napadi poceti. I kada cemo mi krenuti s nasim poslom. Naravno, obicni
ljudi nisu znali.
Otisli smo u novim dzipovima u Pec. Pec je bila
centar Kosova. Kada smo stigli grad je vec bio prilicno unisten. Opasnije nego sto
smo mislili... imali specijalan kamp. Ne mogu vam reci gde je bio. Svaka grupa
od 15 ljudi je imala staresinu. Svaka jedinica je imala poseban zadatak na
Kosovu.
Dobijali smo spiskove sa imenima. Dovedite ovu
osobu zivu ili mrtvu, govorili su nam. Bio sam rasporedjen za hapsenja i imao
sam dozvolu da ubijem ukoliko je to potrebno. Pogledate tipa, uocite koji je
njegov stav. Ako je prkosan, mogli biste prosto da ga ubijete. Hocu reci,
besmisleno je pricati nekome bilo sta ukoliko ce samo da pravi probleme. Imali
smo jednog tipa, sav prljav, verovatno drogiran. Mislim, ko zeli da se petlja
sa ovakvim tipom? Pucao sam u njegovo celo i problema vise nije bilo. Imali smo
posebne zahteve kod svakog posla, ali hladnokrvnost je bio veoma vazan
kvalitet.
Nismo nikoga hapsili. Moj tim, to jest... ali,
naravno, hapsili smo vazne ljude, politicare, funkcionere. Nismo hapsili ljude
koje nije trebalo hapsiti, ali znate, imate ludake svuda. Ljude koji bi silovali
bilo koga od Srbije pa do Albanije.
Imali smo dosta saradnje sa nekim ljudima iz
MUP-a. Postojala je neka vrsta kriznog saveta i neke od informacija su dolazile
odatle. Spiskovi su stizali sa svih strana — policija i gradske vlasti jer su
oni prikupljali ovakve vrste informacija godinama. Ko su bili oni bogati, gde
su ziveli, ko je bio vazan...
Imali smo lokalne spijune koji su nam pomagali u
takvim operacijama. Koristili bismo mestane iz odredjenog sela koji bi nas
vodili, govorili gde odredjena osoba zivi, i mozda bi oni dobili neki novac ako
su Srbi. Imali smo takodje albanske spijune i Cigane takodje.
Moj prvi zadatak je bio da uhapsim jednu zenu.
Poveo sam pet ljudi sa sobom. Morali smo da je ubijemo... ne mozete ni
zamisliti kako se opirala. Znate, oni imaju te kuce sa visokim zidovima...
imali smo informaciju da je radila za OVK. Receno nam je da je uhapsimo. Bila
je zena, a sa zenama, znate da su one drugacije. Opirala se. Bili smo iznenadjeni.
Znate, zena od svojih 35 godina koja je imala hrabrosti da se opire. Pucali smo
joj u noge. I predali smo je. Ne znam sta
se desilo sa njom. Bilo je glupo postavljati pitanja koja se ne ticu direktno
mog posla.
Munja... i ostali. Bilo je kriminalaca i bivsih
policajaca koji su trazili novac. Ove grupe su imale iste direktive kao i mi.
Ili makar slicne. Munji su davali imena ljudi, spiskove, da ih likvidira ili
uhapsi, i obicno su ostali proterivani. Ali ono sto je zanimalo Munju je pljackanje
ljudi i silovanje zena. Oni su bili prljava grupa ljudi koje savest nije sprecavala
da ubijaju zene i decu, bez obzira da li su imali takve naredbe ili ne. Kod
njih nije bilo discipline kao kod nas. Mi smo izvrsavali naredjenja i nije naredjivano
da ubijamo zene i decu. Ubijali smo muskarce, ubijali smo one za koje nam je
bilo naredjeno da ubijemo. U tome je razlika. Mi smo bili profesionalci.
Bili smo organizovani, imali smo zadatke i izvrsavali
ih. Radili smo ono sto nam je naredjeno. Ipak, da mi je naredjeno da ubijam zene
i decu, uradio bih to. Ali nije bilo takvih naredjenja. Za muskarce smo imali
takva naredjenja. Ovi tipovi iz Munje, hocu reci oni bi prosto usli i poceli da
ubijaju. Nije bilo bitno koga — zene, decu. Osim u slucaju zena koje bi mozda
najpre silovali. To su Srbi, ne zaboravite. To je srpski nacin. To nije pravi
rat. To je totalna destrukcija.
Na taj nacin se odigravalo ciscenje. Koristili bi
se tipovi koji su bili zaista gladni, gladni svega, i slali su ih na neka od
ovih mesta. A zauzvrat, oni su imali priliku da dodju do novca. Svi smo, na
neki nacin, radili za istog gazdu — Milosevica — razlika je bila u tome da su
neki ljudi razlicito odradjivali svoj posao.
Minic je bio lud, obicno je bio pod drogama. On je
pobio citavu jednu porodicu na samom kraju. Bez ikakvog razloga, zbog nekih
glupih gresaka ili necega sto su radili. Mislim da je taj tip bio obican koljac.
Jedinica Munja je bila prosto jedna skupina ludaka koje je trazila akciju da bi
dosli do novca.
Ponekad bi smo odlazili na neka mesta tragajuci za
izvesnim ljudima. Ako ih ne bi bilo tamo, isli bi dalje, ali iza nas su isli cistaci,
ludaci poput tog Minica. Ako bismo uhapsili nekoga, onda bi porodica mogla da
se oseca bezbedno. Ali onda bi dolazili ostali i pocistili bi celo selo. Bili
su cudovista, prava cudovista.
Ni za cim ne zalim. Bilo je ili mi ili oni.
Pogledajte sta se sada desava. Ali ja nisam za ubijanje zena i dece. Ja sam
profesionalac.
Zoran je bio oficir DB-a srpskog ministarstva unutrasnjih poslova.
U septembru 1998. godine otisao sam u Pristinu da
pomognem tamosnjem MUP-u, da pomognem u borbi i unistavanju albanskih
terorista.
Bilo nas je sestorica u nasem timu. Ne bih to
nazvao jedinicom jer je bila suvise mala za to. Bili smo direktnom komandom
MUP-a iz Beograda. Oficir koji je bio za to zaduzen je direktno komunicirao sa
Beogradom.
U pocetku smo primali naredjenja od vise komande
da obezbedimo neke stvari za vodje paravojnih grupacija. Mobilne telefone,
radio veze, uredjaji za satelitsku komunikaciju. Oni su vec imali naoruzanje i
municiju od vojske. Komunikacije su bile takve da su bili u direktnom kontaktu
sa komandom u Pristini.
Skoro je citava Pec bila paravojna organizacija.
To je bilo sokantno. Tako lepo mesto pre rata. Pec je bila najvaznija za te
grupe. Ali bilo je mnogo paravojnih grupa koje su finansirali ili politicki
lideri ili kriminalci. Bila je jedna grupa u DJakovici, na primer, koju je
formirala armija i jedan pukovnik u penziji. Oni su isli tamo gde niko drugi
nije zeleo. Bilo je ruskih placenika koji su borili u DJakovici, takodje. Bili
su u jedinici pod imenom Ose.
Naredbe za proterivanje ljudi su obicno stizale iz
MUP-a u Beogradu, sa vrha. Oni su izbeglice usmeravali prema Albaniji i
Makedoniji, Crnoj Gori. Da bi imali razlog da te izbeglice ne puste naknadno
natrag, unistavali su sve njihove dokumente. Onda nema osnove za njihov
povratak jer ne bi mogli da dokazu da su gradjani Kosova.
Mi smo udarali tamo gde je OVK imala najjacu podrsku
na zapadnom Kosovu. Stanovnistvo je bilo lojalnije u Pristini i na istoku.
Evakuacije su bile dvostruko korisne; ne samo da
se tako cistila teritorija, vec smo stvarali krize u drugim zemljama. Bio je to
ogroman pritisak na njihove privrede i stvaralo je konflikte takodje.
Nakon vazdusnih napada, naredjeno nam je da
ubrzamo evakuacije, ciscenje. Nakon toga su stvari krenule svojim tokom.
Nakon dva ili tri slucaja kada su mladi regruti iz
VJ ubijeni, odlucili su da ih zamene paravojnim snagama. Ovi tipovi su imali
dosijee, kriminalnu proslost, tako da im nije bilo tesko ubiti coveka.
"Petar" je bio u specijalnoj jedinici VJ koja je bila
aktivna sirom Kosova.
Selo je bilo okruzeno vojskom i policijskim
jedinicama. Zatim su pripadnici paravojne jedinice usli u sela poput vukova
koji napadaju stado ovaca... Video sam kako jednu tinejdzerku izvlace na ulicu
i pocinju da je udaraju kundacima. Prosto su nastavili da je udaraju do smrti
dok joj nisu prosuli mozak. Ostale zene su odvezli u dzipovima. Samo Bog zna sta
se njima desilo.
"Predrag" je bio policajac u Peci. Pridruzio se jednoj
specijalnoj policijskoj jedinici pocetkom 1998. On kaze da je ucestvovao u
napadu na Cusku 14. maja 1999.
Kada smo stigli u Cusku video sam da je sve bilo
pripremljeno unapred. Nije trebalo da koristimo tesko oruzje zbog pretnje da ce
NATO napasti. Sve je moralo da se izvede tiho — Idite, zavrsite posao i vratite
se kao da se nista nije desilo. Mi nismo uradili glavni zadatak — to je bio
posao u drugih jedinica — ali smo im davali podrsku.
Svi su imali svoje fiksirane pozicije koje je
trebalo drzati. Frenkijevci su imali svoje, Magla (OPG) je imala svoje, VJ je
imala svoje... Pripadnici Magle su ulazili prvi, zvali smo ih "ljudi u
crnom"...
ARW: Nosili su crne uniforme?
Predrag: Da. I pripadnici OVK su nosili crne uniforme tako da je
to bila jedna od prednosti Magle u odnosu na OVK. Oni su ulazili prvi da naprave
most. Mi smo bili na krilima.... Bili smo na levom krilu. Na desnoj su bili
pripadnici Munje, momci iz Peci. To je takodje bila specijalna policijska
jedinica. To nije bila paravojna jedinica... Napravili smo klin i onda ga prosirili...
Magla je usla sa 12 do 24 coveka… Bio je to isti
plan koji smo koristili u Racku.
ARW: Iste staresine?
Predrag: Verovatno. Imali
smo nase sopstvene spiskove. I zanimali su nas ljudi na tim spiskovima jer smo
mogli da dobijemo informacije od njih. Mogli ste prema izrazu lica da utvrdite
da li su bili u OVK. Ako mu je lice ispucalo i potamnelo od sunca, ako je mrsav...
to znaci da je bio u borbi i na terenu. Ili ako su mu ruke bile otecene i
prljave.
ARW: Mozda su radili na zemlji.
Predrag: U to vreme nije se bas radilo na zemlji.
Miodrag je u svojim poznim 20-im. On se pridruzio policijskim
rezervistima u Peci u jesen 1998. Kaze da je ucestvovao u napadu na Cusku 14.
maja 1999.
ARW: Zasto ste se pridruzili?
Miodrag: Nista nisam imao da radim. Nisam imao posla. I bilo mi
je muka od Albanaca. Takodje sam zeleo da izbegnem odlazak u vojsku i zeleo sam
da odbranim svoju zemlju …
Ostali policajci su imali obicaj da me zezaju jer
sam bio tako mlad. Secam da je jedan od mojih idola iz detinjstva rekao — gazi
druge kako ne bi zgazili tebe. Jedan tip, jedan policajac, me je neprestano
nazivao nistarijom. Zato sam izvukao pistolj, uperio mu ga u glavu i rekao:
"Mozda sam mlad, ali ispod te maske sam Bog. A ko god mi se suprotstavlja
je mrav, mravic".
Bilo mi je jako tesko kada sam prvi put ubio coveka.
To je bilo pre nego sto smo poceli da cistimo sela. Patrolirali smo delom puta
u blizini Peci da bismo sprecili krijumcarenje oruzja za OVK. Secam se da smo
naisli na neki automobil — karavan i u njemu puno Albanaca. Ukoliko su Srbi
bili u kolima, samo bi ih propustili. Ako bi videli Albanca morali bi da izvucemo
oruzje i uperimo im ga u glavu. Prisao sam vozacu sa kolegom. Trazio je
dokumenta dok sam ja drzao uperenu pusku u njih. Rekli smo svima da izadju iz
kola dok smo ih pretrazivali. Zatim smo naredili vozacu da otvori prtljaznik.
Pratili smo ga do prtljaznika. Jos uvek sam drzao uperenu pusku u njega. Dok je
otvarao prtljaznik napravio je nagao pokret ili tako nesto. Moj mozak nije vise
kontrolisao situaciju i opalio sam. Bilo je to skoro kao da je sama puska
opalila. Pao u je na zemlju u krvi. Okrenuo sam se. Ne mogu da opisem svoja osecanja.
Bilo je uzasno. Moj kolega je video moje lice i pitao me sta se desilo. Rekao
sam: "Upravo sam ubio coveka". A on je rekao: "Nisi ubio coveka,
ubio si Albanca."
Dobili smo naredjenja za Cusku noc pre napada.
Znali smo plan — Munja, Frenkijevci, ostale jedinice... Bila je to prilicno
rutinska operacija. Selo nije bilo branjeno. Ili ako su Albanci branili Cusku
to su radili davajuci mito. Prosto smo se usetali.
U Cuski krenuo sam na jednu kucu sa prijateljem,
V. I tamo smo pokupili jos jednog drugara K. ... Upali smo u kucu i tamo je bio
jedan starac, Albanac. Bio je sasvim sam sa lulom u ustima. Poceli smo da
pretrazujemo kucu, ali je V krenuo na starca. Covek se pretvarao da ne razume
srpski. Naravno, V. se segacio sa starcem i tip je bio skamenjen. V. je
nastavio da provocira coveka dok starac nije rekao na srpskom: "Lako je
tebi kada si naoruzan, a ja nenaoruzan." V. je izvadio noz i bacio ga
starcu. Noz ga je pogodio u rame. V. je onda rekao: "Sada smo jednaki,
sada si i ti naoruzan." A onda je samo dokrajcio starca. Pucao mu je u
glavu.
Znam da ovo sada mora zvucati cudno, u ovom
trenutku, ispijamo kafe i slusamo o stvarima koje su se desile tada. Zvuci uzasno.
Ali drugaciji si sada, ulazis u jedan drugaciji svet, drugaciji zivot. Naviknes
se na to kada se non-stop ubija oko tebe. Ubiju jednog od tvojih ljudi, i onda su
ti krivi njihovi (Albanci). To je sasvim drugaciji svet, drugaciji zakoni,
drugaciji moral... Danas, ne bih zgazio ni mrava. Da je iko od mene zatrazio
(pre rata) da ubijam ljude, rekao bih: "Nikako. Jeste li ludi? To rade
samo..." Nikada ne bih tako nesto radio. Ali kad udjete u taj svet, kazem
vam, tako to ide.
Na Kosovu, ljudi nisu bili ljudska bica. Ljudi su
gubili svoj identitet. Bili su samo brojevi. Nisu govorili poginula je ova
osoba ili ona osoba. Kao u saobracajnoj nesreci. Imali ste prosto brojeve — 10
ili 20 ili 100 ljudi je ubijeno.
ARW: Da li je bilo lakse raditi takve stvari kada ste bili u
grupi tipova koji rade iste stvari?
Miodrag: Jeste, brate, grupa te nekako nosi. Mozda sam ne bi
radio takve stvari. Ali grupa te ponese...
Kada se radi o odbrani tvoje zemlje ne mozes da
pobegnes od stvarnosti — zlocina. Ponekad ne mogu da spavam i samo zurim u
tavanicu razmisljajuci o tim stvarima. Slike ne odlaze. Nista nismo sacuvali na
Kosovu. Tipovi na vrhu su sve zajebali. Srpski politicari su na zajebali vise
nego Albanci.
Petar V. je u svojim poznim 20-im. On je bio u specijalnoj
policijskoj jedinici komandosa u Srbiji kada je poslat u Pec u jesen 1998. Po
dolasku, Petar se pridruzio policijskoj bandi pod imenom Munja. Peta kaze da je
Munja bila specijalna jedinica srpske policije.
On kaze da je ucestvovao u operaciji Cuska.
ARW: Kada ste culi pucnjavu koja je dopirala iz kuca u Cuski,
sta ste pomislili?
Petar V: Bila je to uobicajena stvar. Pretpostavljalo se da ce se
stvari tako okoncati jer obicno su se tako stvari odvijale u drugim
operacijama.
ARW: A kakva su vasa osecanja u odnosu na to sada?
Petar V: Pokusavam da to zaboravim. Nije lako. Nikada nisam ni sa
kim razgovarao o ovome... Mozda u tom trenutku, u Cuski, sam bio potpuno
hladnokrvan. Kasnije, kada razmislite o tome, iznova, stvari su drugacije.
Svaki covek ima osecanja.
ARW: Sta ste mislili o Albancima u tom trenutku, u Cuski?
Petar V: Gledao sam na njih kao na teroriste. To je to. I nas
cilj je bio da ih unistimo.
ARW: Sta se desilo sa drugim pripadnicima tvoje jedinice?
Jeste li u kontaktu?
Petar V: Samo ih je osam ili devet prezivelo... Pokusavam da
pobegnem od svega toga. Zelim da sve to ostavim za sobom, ovde u Srbiji... Osecam
se uzasno. Ljudi u Srbiji ne razumeju sve to... Ne znate kako je to drzati
takve stvari u sebi, a ne mozes da pricas o tome.
ARW: Sta cete raditi sada?
Petar V: Ne znam. Pokusacu da nadjem neki posao. Napustio sam
policiju. Ne mislim da cu se ikada vratiti takvom poslu.
ARW: Hocete li se vratiti u Srbiju?
Petar V: Lakse je ovde (u Crnoj Gori). Srbija je druga prica.
Izolovana je … Ljudi u Srbiji nemaju nikakvu predstavu o tome sta se desavalo
na Kosovu. To nije cudno s obzirom na medije u Srbiji... Ali ne mozete to da
razumete dok ne vidite licno. To je kao rat u Bosni.
ARW: Da li je vazno za Srbe da shvate sta se desavalo?
Petar V: Mislim da ljudi treba da znaju sta se desavalo na
Kosovu. Onda bi mozda stvari bile drugacije, a ne kao sada. Srbija bi verovatno
trebalo da se otvori prema svetu. Onda ne bismo bili tako izolovani. Crna Gora
je druga prica. Zbog toga zelim da ostanem ovde.
Vaso je u svojim ranim 30-im. Sluzio je u taktickoj jedinici Trece Armije VJ. Kaze da mu je naredjeno da ucestvuje u
napadu na Cusku.
ARW: Da li je to bila neobicna stvar sto su ljudi ubijani u Cuski?
Vaso: Bilo
je vise nego neobicno, pa ipak je bilo uobicajeno. Bilo je neobicno u smislu da
to nije nesto sto bi ljudi trebalo da rade, mislim da ubijaju nenaoruzane
ljude... Ali smo otisli tamo sa jednim ciljem — da porazimo teroriste. Iz
patriotskih razloga sam otisao u borbu. I sada pitam samog sebe: "Da li je trebalo da budem tamo? Da
li sam bio u delirijumu? Da sam znao ono sto znam danas, mozda ne bih otisao.
Opet, kada prodjete kroz teske traume tesko je razluciti stvari. Setam ulicama,
sam. Setam po citav dan, samo razmisljam. Ponekad pomislim da sam bio u pravu sto
sam otisao u borbu, a ponekad pomislim da sam pogresio. Ti prizori me jos uvek
prate. Jos uvek vidim te nevine ljude kako umiru. Vidim kako jedan borac ubija
jednu zenu pred njenim muzem i detetom. To je nesto sto nikada ne mogu da
zaboravim.
ARW: Sta su vam vasi oficiri rekli o ratu, o Albancima?
Vaso: Oni su uvek drzali ta predavanja tokom obuke i u drugim
prilikama. Rekli bi nam sta su nam Albanci radili, koliko su ljudi Albanci
pobili. Ne znam da li je to bila istina, ali su davali puno detalja o tome.
Pokazivali bi nam slike osakacenih tela i govorili o ovom ili onom selu gde su
Srbi ubijani ili su ih proterivali albanski teroristi. Ne znam da li su to bile
istinite price, ali smo bili zaslepljeni time i citavom tom kampanjom sirom
Srbije. Mediji su pricali istu stvar, samo jednu te istu stvar. Citav dan imali
ste jednu stanicu, jedan kanal, jedne vesti, jedan izvor informacija i imate
general i svi oni pricaju protiv Albanaca. Nije bilo sanse da vam se dopadnu
Albanci, da ih posmatrate kao ljudska bica.
ARW: Sta biste mislili ako bi Haski tribunal odlucio da se
ono sto se desavalo u Cuski nazove ratnim zlocinom i ako bi pokusao da kazni
ljude koji su za to odgovorni?
Vaso: Trebalo bi kazniti te ljude. Slazem se. Mislim da je to
bila pogresna politika. I Milosevic, kreator takve politike, bi trebalo da ode
u Hag. Nisam znao sta ce se desiti kada sam otisao (na Kosovo). Ali oni (Milosevicev
rezim) su proracunali sve sto se desavalo. On bi trebalo da budu prvi na optuzenickoj
klupi u Hagu i verovatno ce naci i ostale.
ARW: Kako se osecate kada odete u vas rodni grad u Srbiju i
pricate ljudima koji podrzavaju Milosevica, koji ne veruju da se ista lose
desilo na Kosovu?
Vaso: To je uzasno.
Mislim da je to katastrofa za svakoga ko razmislja na taj nacin. Pokusao sam da
objasnim ljudima sta sam video, sta je on (Milosevic) uradio. Objasnjavao sam
im propalu politiku, ali nemam nerava niti strpljenja da ubedjujem ljude. Pokusavao
sam da kazem ljudima sta sam video. Ali sta da kazem osobi koja mi ne veruje...
da je lud. Onda bi me ili on ubio ili bih ja ubio njega.
ARW: Sta vasa porodica (u Srbiji) misli?
Vaso: Moja porodica razmislja na isti nacin kao ja. To je
posledica mog uticaja. Nekada su razmisljali kao Milosevicevi ljudi. Sada misle
sasvim suprotno... Nazalost, jos uvek ima puno ljudi koji razmisljaju na stari
nacin.
Dragan je u svojim srednjim dvadesetim godinama. Kao pripadnik
srpske milicijske jedinice koja je sebe nazivala brigada "Car Dusan",
Dragan kaze da je ucestvovao u masakru u Cuskoj, ukljucujuci egzekuciju 10
albanskih muskaraca.
ARW: Da li ste smatrali da ste time osvetili vase poginule
saborce (u Cuskoj)?
Dragan: Bilo
je prolazno osecanje, privremeno. Osecali ste da sto vise Albanaca ubijete to
je velicanstvenija vasa osveta. Ali kasnije sam shvatio da bih mogao da pobijem
sve Albance i da jos uvek ne bih mogao da povratim moje prijatelje.
Nemam puno kontakata sa mojom jedinicom. Rasuli
smo se. Neki su otisli u inostranstvo, neki su ovde, neki su tamo.. Prozivljavam
teske noci. Budim se u 4 sata ujutro. Ne mogu da spavam. Zato setam i dok setam
pitam se kako se sve ovo desilo i zasto. I pitam se sta se to nalazi u mojoj
glavi.
ARW: Zasto ste odlucili da razgovarate s nama?
Dragan: Zbog toga sto mislim da bi to predstavljalo izvesno olaksanje,
poput ispovedanja. Ovo je moja ispovest.
|