Pravda za Kosovo Naslovna strana Masakr Fotografije Mape Pravda Pogled izbliza


Odlomci iz intervjua pripadnika milicije


Milan
| Milos | Branko | Marko | Zoran | Petar | Predrag | Miodrag | Petar V. | Vaso | Dragan

Primedba urednika: Slede odlomci iz intervjua sa srpskim borcima koji su bili aktivni u Peci i okolnim selima do juna meseca 1999. godine. Majkl Montgomeri i Stefen Smit (Michael Montgomery i Stephen Smith) iz American RadioWorks su uradili intervjue u septembru 1999. godine. Vlastita imena su pseudonimi.


"Milan" je Srbin iz Bosne, pripadnik milicijske formacije Munja.

U jedinicu Munja me je regrutovao jedan clan Srpske radikalne stranke u Beogradu. On nam je obezbedio oruzje, municiju, satelitske telefone i voki-tokije. To je bila sredina marta meseca 1999. godine, deset dana pre pocetka NATO bombardovanja.

Imali smo obuku od tri dana u jednom kampu u Leskovcu (Srbija). Bilo ih je 20 u mojoj jedinici i vecina momaka su vec imali ratnog iskustva iz Bosne i drugih mesta. Trojica njih su bili bivsi pripadnici jugoslovenskog DB-a u Hrvatskoj. Mnogi od njih su bili kriminalci.

Cilj je bio boriti se protiv OVK i unistiti jezgra podrska koja im je pruzana. Ja sam srpski patriota. Borio sam se za srpsku stvar. Ali i za novac. Novac je bio glavna stvar.

Culi smo da su neki pripadnici srpske tajne policije prebacivali albanske civile u prtljaznicima njihovih vozila za $2,700. Bilo je nekih pripadnika moje jedinice koji bi uzeli novac i jednostavno ubili coveka. Ja nisam radio te stvari. Odvozio sam ih do granice. Kada je NATO bombardovanje intenzivirano, poceo sam da radim istu stvar — uzimao sam novac i ubijao ih.

Nije me briga za Albance. Oni su sranje. Deca su im prljava. Ali mi nismo ubijali decu ili silovali zene. Hocu da kazem, to je jedna od najvecih lazi — to o silovanjima. Albanske zene su tako ruzne i prljave, kako smo ih mogli silovati?

Jedan oficir VJ — major Radicevic — nam je obezbedjivao hranu i municiju. Svaka tri dana stizao je kamion sa municijom i hranom. I ostale stvari su stizale od vojske — putna dokumenta da bismo mogli da prodjemo kroz kontrolne punktove. Takodje smo imali putna dokumenta koja nam je dao jedan policijski inspektor u kampu za obuku u Leskovcu, izvesni Stojkovic.

(Tokom jedne operacije) posumnjali smo da se u cetiri kuce u jednom selu kriju pripadnici OVK. Ispalio sam granatu na te kuce i usli smo u seoce. Kada smo usli zatekli smo leseve; pet ili sest civila, nekoliko pripadnika OVK. Oni koji su preziveli su pobegli u sumu. Mi smo imali uspeha i nije nam bila potrebna podrska artiljerije VJ kao drugim grupama.

Uhvatili smo dva ranjena tipa za koje smo mislili da su iz OVK i ubili ih.

Nas posao je bio da ocistimo selo. Neki drugi seljani su se krili u sumi, pa smo otisli tamo da ih pokupimo. Bio je tamo neki staresina sela, neki albanski starac koji je odbijao da napusti selo. Hocu reci da je tip bio prosto patetican. Naredili smo mu da ide na albansku granicu, ali je on to prosto odbio. Stoga smo prosto ispalili jedan kursum posred cela. Ostali su sprovedeni do granice dok smo mi palili sve u selu. Citavo selo.

Slusali bismo sta se desavalo Srbima svakoga dana na vestima. Kada vidite da NATO bombarduje centar nekog grada ili televizijsku stanicu u Beogradu, a svakoga dana vasi prijatelji, drugari umiru, nije vas briga za Albance. Zasto bi vas bilo briga? Ziveli smo za osvetu. Slatku osvetu.

Tokom istorije srpske nacije, svi su nas mrzeli. Imali smo puno zrtava tokom prvog i drugog svetskog rata. Nasa nacija je uvek bila ugrozena... morate da uzvratite, da naplatite zlo koje vam je ucinjeno.

Tada, u tom trenutku, dobar je bio osecaj svetiti se. Narocito kada bismo ubijali pripadnike OVK. To je bilo tada. Sada ne mogu da spavam, ne mogu da jedem. To nije potrajalo.


"Milos" je bio pripadnik milicije poznate kao "Frenkijevci"

Mi smo bili specijalna jedinica tajne policije. Stigao sam na Kosovo nekoliko nedelja pre bombardovanja. Proterivali smo Albance iz podrucja koja su bila najjace baze OVK. Ne da bi ih unistili, vec da bi ih zauvek proterali. Najmanja opasna stvar koja se desavala u ratu je bila kada bi vojska dosla i rekla Albancima da imaju dva sata da krenu prema granici. To su bili oni srecni Albanci.

Bilo je puno albanskih terorista. Bilo ih je brojcano vise. A onda vas najjace armije sveta pocnu da bombarduju — to je u potpunosti jedna izuzetna situacija. Sve tada prolazi.

Bili smo specijalna jedinica. Medjutim, te paravojne grupe — ja ih nazivam bandama. Se ispod nas, vojska i policija, oni su bili bande. Ipak bilo je neke kontrole. Tim grupama su bile date odredjene operativne zone. Bilo im je dozvoljeno da rade sto su hteli. Namerno su bili slati na odredjena mesta i receno im je da rade sta zele da bi se posao odradio. Njihov je posao bio da ubijaju i siluju i rade sta god hoce.

Mislim da covek koji je spreman da siluje i sakati civile, neko ko bi prosto napao selo samo da bi masakrirao civile, ne sluzi na cast svojoj naciji. Ja bih ih odmah likvidirao. Bez sudova, samo egzekucije.


"Branko" je bio stanovnik Peci kada se pridruzio "Munji"

Receno mi je kada sam se pridruzio jedinici da ce nas zadatak biti etnicko ciscenje — proterivanje ljudi iz njihovih kuca. Bilo je i drugih poslova takodje, ne samo ciscenje. Hapsili smo uglavnom albanske lidere, eliminisuci sve one koje su podrzavali ideju nezavisnog Kosova. Ne samo OVK lidere, vec uticajne Albance, intelektualce.

Nase vodje bi nas podelile u male grupe — obicno od tri do pet ljudi. Ako bi akcija bila ozbiljnija, koristili bi vise ljudi. Nebojsa Minic je bio vodje. Njegov nadimak je Mrtvi. Dobili bismo spisak sa imenima ljudi za hapsenje. Ako bi se opirali, ubijali smo ih. Neki Albanci su davali novac da bi kupili zastitu. Znali smo koga treba da isteramo, a koga ne.

Mrtvi i njegovi ljudi su organizovali sve. Takodje i srpske vlasti u Peci — republicka policija i ljudi iz kabineta gradonacelnika.

Mrtvi je bio ekstreman od samog pocetka. On je bio covek na ivici, uvek. Ne mozete sasvim dobro proceniti takvu vrstu ljudi. On je poseban slucaj. Bio je prepun mrznje. Bavio se kriminalom skupa sa njima, Albancima, i prevarili su ga. Zato je bio tako zudeo za osvetom. A ubijao bi citave porodice — majku, brata ili sestru — samo zbog toga.

Mislim da je sve sto se desavalo na Kosovu bilo besmisleno. Ljudi moraju da zive zajedno. Ali ljudi na Balkanu su prepuni mrznje. Milosevic je zapoceo sve ovo.


"Marko" je pusten iz jednog srpskog zatvora da bi se borio na Kosovu. Otisao je u Pec i pridruzio se jednoj jedinici srpskog gospodara rata Zeljka Raznatovica, poznatijeg kao Arkana.

Ja imam jednu ruznu pricu sa Srbijom. Ruzna je. Ne svidja mi se ovde. Mrzim Srbiju. Bio sam u zatvoru. Zasluzio sam kaznu na koju su mu osudili... Bio sam skoro dve i po godine u zatvoru. Niko ne voli rat. Ipak, bilo nas je 50 kojima je ponudjeno da branimo drzavu i zauzvrat se izborimo za svoju slobodu i budemo pusteni iz zatvora. Pa, da vam kazem, za slobodu bismo ucinili bilo sta.

Formalno, Arkan nije dosao u zatvor. Bio je to jedan od njegovih ljudi. On je imao spisak zatvorenika i njihove dosijee. Morali su da budu odgovarajuceg profila. Sve bi pitao da li su spremni da idu na Kosovo... to nije bila sudska ili odluka upravnika zatvora. Bila je to Arkanova odluka. On je zakon u Srbiji.

Imali smo 35 ljudi, zatvorenika, u jednom Arkanovom kampu sedam dana. Ne mogu vam reci gde. U kampu je bilo psiholoske obuke, vezbi gadjanja. Citav jedan test. Oni koji nisu uspevali da prodju obuku su vracani u zatvor, mada su bili odgovarajuceg profila. Ucili su nas defanzivnoj i ofanzivnoj taktici.

Pustili su me iz zatvora pre bombardovanja. Onda sam na Kosovo otisao 1. aprila.

Svi su znali da ce NATO napasti. Svi su znali kada ce vazdusni napadi poceti. I kada cemo mi krenuti s nasim poslom. Naravno, obicni ljudi nisu znali.

Otisli smo u novim dzipovima u Pec. Pec je bila centar Kosova. Kada smo stigli grad je vec bio prilicno unisten. Opasnije nego sto smo mislili... imali specijalan kamp. Ne mogu vam reci gde je bio. Svaka grupa od 15 ljudi je imala staresinu. Svaka jedinica je imala poseban zadatak na Kosovu.

Dobijali smo spiskove sa imenima. Dovedite ovu osobu zivu ili mrtvu, govorili su nam. Bio sam rasporedjen za hapsenja i imao sam dozvolu da ubijem ukoliko je to potrebno. Pogledate tipa, uocite koji je njegov stav. Ako je prkosan, mogli biste prosto da ga ubijete. Hocu reci, besmisleno je pricati nekome bilo sta ukoliko ce samo da pravi probleme. Imali smo jednog tipa, sav prljav, verovatno drogiran. Mislim, ko zeli da se petlja sa ovakvim tipom? Pucao sam u njegovo celo i problema vise nije bilo. Imali smo posebne zahteve kod svakog posla, ali hladnokrvnost je bio veoma vazan kvalitet.

Nismo nikoga hapsili. Moj tim, to jest... ali, naravno, hapsili smo vazne ljude, politicare, funkcionere. Nismo hapsili ljude koje nije trebalo hapsiti, ali znate, imate ludake svuda. Ljude koji bi silovali bilo koga od Srbije pa do Albanije.

Imali smo dosta saradnje sa nekim ljudima iz MUP-a. Postojala je neka vrsta kriznog saveta i neke od informacija su dolazile odatle. Spiskovi su stizali sa svih strana — policija i gradske vlasti jer su oni prikupljali ovakve vrste informacija godinama. Ko su bili oni bogati, gde su ziveli, ko je bio vazan...

Imali smo lokalne spijune koji su nam pomagali u takvim operacijama. Koristili bismo mestane iz odredjenog sela koji bi nas vodili, govorili gde odredjena osoba zivi, i mozda bi oni dobili neki novac ako su Srbi. Imali smo takodje albanske spijune i Cigane takodje.

Moj prvi zadatak je bio da uhapsim jednu zenu. Poveo sam pet ljudi sa sobom. Morali smo da je ubijemo... ne mozete ni zamisliti kako se opirala. Znate, oni imaju te kuce sa visokim zidovima... imali smo informaciju da je radila za OVK. Receno nam je da je uhapsimo. Bila je zena, a sa zenama, znate da su one drugacije. Opirala se. Bili smo iznenadjeni. Znate, zena od svojih 35 godina koja je imala hrabrosti da se opire. Pucali smo joj u noge. I predali smo je. Ne znam sta se desilo sa njom. Bilo je glupo postavljati pitanja koja se ne ticu direktno mog posla.

Munja... i ostali. Bilo je kriminalaca i bivsih policajaca koji su trazili novac. Ove grupe su imale iste direktive kao i mi. Ili makar slicne. Munji su davali imena ljudi, spiskove, da ih likvidira ili uhapsi, i obicno su ostali proterivani. Ali ono sto je zanimalo Munju je pljackanje ljudi i silovanje zena. Oni su bili prljava grupa ljudi koje savest nije sprecavala da ubijaju zene i decu, bez obzira da li su imali takve naredbe ili ne. Kod njih nije bilo discipline kao kod nas. Mi smo izvrsavali naredjenja i nije naredjivano da ubijamo zene i decu. Ubijali smo muskarce, ubijali smo one za koje nam je bilo naredjeno da ubijemo. U tome je razlika. Mi smo bili profesionalci.

Bili smo organizovani, imali smo zadatke i izvrsavali ih. Radili smo ono sto nam je naredjeno. Ipak, da mi je naredjeno da ubijam zene i decu, uradio bih to. Ali nije bilo takvih naredjenja. Za muskarce smo imali takva naredjenja. Ovi tipovi iz Munje, hocu reci oni bi prosto usli i poceli da ubijaju. Nije bilo bitno koga — zene, decu. Osim u slucaju zena koje bi mozda najpre silovali. To su Srbi, ne zaboravite. To je srpski nacin. To nije pravi rat. To je totalna destrukcija.

Na taj nacin se odigravalo ciscenje. Koristili bi se tipovi koji su bili zaista gladni, gladni svega, i slali su ih na neka od ovih mesta. A zauzvrat, oni su imali priliku da dodju do novca. Svi smo, na neki nacin, radili za istog gazdu — Milosevica — razlika je bila u tome da su neki ljudi razlicito odradjivali svoj posao.

Minic je bio lud, obicno je bio pod drogama. On je pobio citavu jednu porodicu na samom kraju. Bez ikakvog razloga, zbog nekih glupih gresaka ili necega sto su radili. Mislim da je taj tip bio obican koljac. Jedinica Munja je bila prosto jedna skupina ludaka koje je trazila akciju da bi dosli do novca.

Ponekad bi smo odlazili na neka mesta tragajuci za izvesnim ljudima. Ako ih ne bi bilo tamo, isli bi dalje, ali iza nas su isli cistaci, ludaci poput tog Minica. Ako bismo uhapsili nekoga, onda bi porodica mogla da se oseca bezbedno. Ali onda bi dolazili ostali i pocistili bi celo selo. Bili su cudovista, prava cudovista.

Ni za cim ne zalim. Bilo je ili mi ili oni. Pogledajte sta se sada desava. Ali ja nisam za ubijanje zena i dece. Ja sam profesionalac.


Zoran je bio oficir DB-a srpskog ministarstva unutrasnjih poslova.

U septembru 1998. godine otisao sam u Pristinu da pomognem tamosnjem MUP-u, da pomognem u borbi i unistavanju albanskih terorista.

Bilo nas je sestorica u nasem timu. Ne bih to nazvao jedinicom jer je bila suvise mala za to. Bili smo direktnom komandom MUP-a iz Beograda. Oficir koji je bio za to zaduzen je direktno komunicirao sa Beogradom.

U pocetku smo primali naredjenja od vise komande da obezbedimo neke stvari za vodje paravojnih grupacija. Mobilne telefone, radio veze, uredjaji za satelitsku komunikaciju. Oni su vec imali naoruzanje i municiju od vojske. Komunikacije su bile takve da su bili u direktnom kontaktu sa komandom u Pristini.

Skoro je citava Pec bila paravojna organizacija. To je bilo sokantno. Tako lepo mesto pre rata. Pec je bila najvaznija za te grupe. Ali bilo je mnogo paravojnih grupa koje su finansirali ili politicki lideri ili kriminalci. Bila je jedna grupa u DJakovici, na primer, koju je formirala armija i jedan pukovnik u penziji. Oni su isli tamo gde niko drugi nije zeleo. Bilo je ruskih placenika koji su borili u DJakovici, takodje. Bili su u jedinici pod imenom Ose.

Naredbe za proterivanje ljudi su obicno stizale iz MUP-a u Beogradu, sa vrha. Oni su izbeglice usmeravali prema Albaniji i Makedoniji, Crnoj Gori. Da bi imali razlog da te izbeglice ne puste naknadno natrag, unistavali su sve njihove dokumente. Onda nema osnove za njihov povratak jer ne bi mogli da dokazu da su gradjani Kosova.

Mi smo udarali tamo gde je OVK imala najjacu podrsku na zapadnom Kosovu. Stanovnistvo je bilo lojalnije u Pristini i na istoku.

Evakuacije su bile dvostruko korisne; ne samo da se tako cistila teritorija, vec smo stvarali krize u drugim zemljama. Bio je to ogroman pritisak na njihove privrede i stvaralo je konflikte takodje.

Nakon vazdusnih napada, naredjeno nam je da ubrzamo evakuacije, ciscenje. Nakon toga su stvari krenule svojim tokom.

Nakon dva ili tri slucaja kada su mladi regruti iz VJ ubijeni, odlucili su da ih zamene paravojnim snagama. Ovi tipovi su imali dosijee, kriminalnu proslost, tako da im nije bilo tesko ubiti coveka.


"Petar" je bio u specijalnoj jedinici VJ koja je bila aktivna sirom Kosova.

Selo je bilo okruzeno vojskom i policijskim jedinicama. Zatim su pripadnici paravojne jedinice usli u sela poput vukova koji napadaju stado ovaca... Video sam kako jednu tinejdzerku izvlace na ulicu i pocinju da je udaraju kundacima. Prosto su nastavili da je udaraju do smrti dok joj nisu prosuli mozak. Ostale zene su odvezli u dzipovima. Samo Bog zna sta se njima desilo.


"Predrag" je bio policajac u Peci. Pridruzio se jednoj specijalnoj policijskoj jedinici pocetkom 1998. On kaze da je ucestvovao u napadu na Cusku 14. maja 1999.

Kada smo stigli u Cusku video sam da je sve bilo pripremljeno unapred. Nije trebalo da koristimo tesko oruzje zbog pretnje da ce NATO napasti. Sve je moralo da se izvede tiho — Idite, zavrsite posao i vratite se kao da se nista nije desilo. Mi nismo uradili glavni zadatak — to je bio posao u drugih jedinica — ali smo im davali podrsku.

Svi su imali svoje fiksirane pozicije koje je trebalo drzati. Frenkijevci su imali svoje, Magla (OPG) je imala svoje, VJ je imala svoje... Pripadnici Magle su ulazili prvi, zvali smo ih "ljudi u crnom"...

ARW: Nosili su crne uniforme?

Predrag: Da. I pripadnici OVK su nosili crne uniforme tako da je to bila jedna od prednosti Magle u odnosu na OVK. Oni su ulazili prvi da naprave most. Mi smo bili na krilima.... Bili smo na levom krilu. Na desnoj su bili pripadnici Munje, momci iz Peci. To je takodje bila specijalna policijska jedinica. To nije bila paravojna jedinica... Napravili smo klin i onda ga prosirili...

Magla je usla sa 12 do 24 coveka… Bio je to isti plan koji smo koristili u Racku.

ARW: Iste staresine?

Predrag: Verovatno. Imali smo nase sopstvene spiskove. I zanimali su nas ljudi na tim spiskovima jer smo mogli da dobijemo informacije od njih. Mogli ste prema izrazu lica da utvrdite da li su bili u OVK. Ako mu je lice ispucalo i potamnelo od sunca, ako je mrsav... to znaci da je bio u borbi i na terenu. Ili ako su mu ruke bile otecene i prljave.

ARW: Mozda su radili na zemlji.

Predrag: U to vreme nije se bas radilo na zemlji.


Miodrag je u svojim poznim 20-im. On se pridruzio policijskim rezervistima u Peci u jesen 1998. Kaze da je ucestvovao u napadu na Cusku 14. maja 1999.

ARW: Zasto ste se pridruzili?

Miodrag: Nista nisam imao da radim. Nisam imao posla. I bilo mi je muka od Albanaca. Takodje sam zeleo da izbegnem odlazak u vojsku i zeleo sam da odbranim svoju zemlju …

Ostali policajci su imali obicaj da me zezaju jer sam bio tako mlad. Secam da je jedan od mojih idola iz detinjstva rekao — gazi druge kako ne bi zgazili tebe. Jedan tip, jedan policajac, me je neprestano nazivao nistarijom. Zato sam izvukao pistolj, uperio mu ga u glavu i rekao: "Mozda sam mlad, ali ispod te maske sam Bog. A ko god mi se suprotstavlja je mrav, mravic".

Bilo mi je jako tesko kada sam prvi put ubio coveka. To je bilo pre nego sto smo poceli da cistimo sela. Patrolirali smo delom puta u blizini Peci da bismo sprecili krijumcarenje oruzja za OVK. Secam se da smo naisli na neki automobil — karavan i u njemu puno Albanaca. Ukoliko su Srbi bili u kolima, samo bi ih propustili. Ako bi videli Albanca morali bi da izvucemo oruzje i uperimo im ga u glavu. Prisao sam vozacu sa kolegom. Trazio je dokumenta dok sam ja drzao uperenu pusku u njih. Rekli smo svima da izadju iz kola dok smo ih pretrazivali. Zatim smo naredili vozacu da otvori prtljaznik. Pratili smo ga do prtljaznika. Jos uvek sam drzao uperenu pusku u njega. Dok je otvarao prtljaznik napravio je nagao pokret ili tako nesto. Moj mozak nije vise kontrolisao situaciju i opalio sam. Bilo je to skoro kao da je sama puska opalila. Pao u je na zemlju u krvi. Okrenuo sam se. Ne mogu da opisem svoja osecanja. Bilo je uzasno. Moj kolega je video moje lice i pitao me sta se desilo. Rekao sam: "Upravo sam ubio coveka". A on je rekao: "Nisi ubio coveka, ubio si Albanca."

Dobili smo naredjenja za Cusku noc pre napada. Znali smo plan — Munja, Frenkijevci, ostale jedinice... Bila je to prilicno rutinska operacija. Selo nije bilo branjeno. Ili ako su Albanci branili Cusku to su radili davajuci mito. Prosto smo se usetali.

U Cuski krenuo sam na jednu kucu sa prijateljem, V. I tamo smo pokupili jos jednog drugara K. ... Upali smo u kucu i tamo je bio jedan starac, Albanac. Bio je sasvim sam sa lulom u ustima. Poceli smo da pretrazujemo kucu, ali je V krenuo na starca. Covek se pretvarao da ne razume srpski. Naravno, V. se segacio sa starcem i tip je bio skamenjen. V. je nastavio da provocira coveka dok starac nije rekao na srpskom: "Lako je tebi kada si naoruzan, a ja nenaoruzan." V. je izvadio noz i bacio ga starcu. Noz ga je pogodio u rame. V. je onda rekao: "Sada smo jednaki, sada si i ti naoruzan." A onda je samo dokrajcio starca. Pucao mu je u glavu.

Znam da ovo sada mora zvucati cudno, u ovom trenutku, ispijamo kafe i slusamo o stvarima koje su se desile tada. Zvuci uzasno. Ali drugaciji si sada, ulazis u jedan drugaciji svet, drugaciji zivot. Naviknes se na to kada se non-stop ubija oko tebe. Ubiju jednog od tvojih ljudi, i onda su ti krivi njihovi (Albanci). To je sasvim drugaciji svet, drugaciji zakoni, drugaciji moral... Danas, ne bih zgazio ni mrava. Da je iko od mene zatrazio (pre rata) da ubijam ljude, rekao bih: "Nikako. Jeste li ludi? To rade samo..." Nikada ne bih tako nesto radio. Ali kad udjete u taj svet, kazem vam, tako to ide.

Na Kosovu, ljudi nisu bili ljudska bica. Ljudi su gubili svoj identitet. Bili su samo brojevi. Nisu govorili poginula je ova osoba ili ona osoba. Kao u saobracajnoj nesreci. Imali ste prosto brojeve — 10 ili 20 ili 100 ljudi je ubijeno.

ARW: Da li je bilo lakse raditi takve stvari kada ste bili u grupi tipova koji rade iste stvari?

Miodrag: Jeste, brate, grupa te nekako nosi. Mozda sam ne bi radio takve stvari. Ali grupa te ponese...

Kada se radi o odbrani tvoje zemlje ne mozes da pobegnes od stvarnosti — zlocina. Ponekad ne mogu da spavam i samo zurim u tavanicu razmisljajuci o tim stvarima. Slike ne odlaze. Nista nismo sacuvali na Kosovu. Tipovi na vrhu su sve zajebali. Srpski politicari su na zajebali vise nego Albanci.


Petar V. je u svojim poznim 20-im. On je bio u specijalnoj policijskoj jedinici komandosa u Srbiji kada je poslat u Pec u jesen 1998. Po dolasku, Petar se pridruzio policijskoj bandi pod imenom Munja. Peta kaze da je Munja bila specijalna jedinica srpske policije.

On kaze da je ucestvovao u operaciji Cuska.

ARW: Kada ste culi pucnjavu koja je dopirala iz kuca u Cuski, sta ste pomislili?

Petar V: Bila je to uobicajena stvar. Pretpostavljalo se da ce se stvari tako okoncati jer obicno su se tako stvari odvijale u drugim operacijama.

ARW: A kakva su vasa osecanja u odnosu na to sada?

Petar V: Pokusavam da to zaboravim. Nije lako. Nikada nisam ni sa kim razgovarao o ovome... Mozda u tom trenutku, u Cuski, sam bio potpuno hladnokrvan. Kasnije, kada razmislite o tome, iznova, stvari su drugacije. Svaki covek ima osecanja.

ARW: Sta ste mislili o Albancima u tom trenutku, u Cuski?

Petar V: Gledao sam na njih kao na teroriste. To je to. I nas cilj je bio da ih unistimo.

ARW: Sta se desilo sa drugim pripadnicima tvoje jedinice? Jeste li u kontaktu?

Petar V: Samo ih je osam ili devet prezivelo... Pokusavam da pobegnem od svega toga. Zelim da sve to ostavim za sobom, ovde u Srbiji... Osecam se uzasno. Ljudi u Srbiji ne razumeju sve to... Ne znate kako je to drzati takve stvari u sebi, a ne mozes da pricas o tome.

ARW: Sta cete raditi sada?

Petar V: Ne znam. Pokusacu da nadjem neki posao. Napustio sam policiju. Ne mislim da cu se ikada vratiti takvom poslu.

ARW: Hocete li se vratiti u Srbiju?

Petar V: Lakse je ovde (u Crnoj Gori). Srbija je druga prica. Izolovana je … Ljudi u Srbiji nemaju nikakvu predstavu o tome sta se desavalo na Kosovu. To nije cudno s obzirom na medije u Srbiji... Ali ne mozete to da razumete dok ne vidite licno. To je kao rat u Bosni.

ARW: Da li je vazno za Srbe da shvate sta se desavalo?

Petar V: Mislim da ljudi treba da znaju sta se desavalo na Kosovu. Onda bi mozda stvari bile drugacije, a ne kao sada. Srbija bi verovatno trebalo da se otvori prema svetu. Onda ne bismo bili tako izolovani. Crna Gora je druga prica. Zbog toga zelim da ostanem ovde.


Vaso je u svojim ranim 30-im. Sluzio je u taktickoj jedinici Trece Armije VJ. Kaze da mu je naredjeno da ucestvuje u napadu na Cusku.

ARW: Da li je to bila neobicna stvar sto su ljudi ubijani u Cuski?

Vaso: Bilo je vise nego neobicno, pa ipak je bilo uobicajeno. Bilo je neobicno u smislu da to nije nesto sto bi ljudi trebalo da rade, mislim da ubijaju nenaoruzane ljude... Ali smo otisli tamo sa jednim ciljem — da porazimo teroriste. Iz patriotskih razloga sam otisao u borbu. I sada pitam samog sebe: "Da li je trebalo da budem tamo? Da li sam bio u delirijumu? Da sam znao ono sto znam danas, mozda ne bih otisao. Opet, kada prodjete kroz teske traume tesko je razluciti stvari. Setam ulicama, sam. Setam po citav dan, samo razmisljam. Ponekad pomislim da sam bio u pravu sto sam otisao u borbu, a ponekad pomislim da sam pogresio. Ti prizori me jos uvek prate. Jos uvek vidim te nevine ljude kako umiru. Vidim kako jedan borac ubija jednu zenu pred njenim muzem i detetom. To je nesto sto nikada ne mogu da zaboravim.

ARW: Sta su vam vasi oficiri rekli o ratu, o Albancima?

Vaso: Oni su uvek drzali ta predavanja tokom obuke i u drugim prilikama. Rekli bi nam sta su nam Albanci radili, koliko su ljudi Albanci pobili. Ne znam da li je to bila istina, ali su davali puno detalja o tome. Pokazivali bi nam slike osakacenih tela i govorili o ovom ili onom selu gde su Srbi ubijani ili su ih proterivali albanski teroristi. Ne znam da li su to bile istinite price, ali smo bili zaslepljeni time i citavom tom kampanjom sirom Srbije. Mediji su pricali istu stvar, samo jednu te istu stvar. Citav dan imali ste jednu stanicu, jedan kanal, jedne vesti, jedan izvor informacija i imate general i svi oni pricaju protiv Albanaca. Nije bilo sanse da vam se dopadnu Albanci, da ih posmatrate kao ljudska bica.

ARW: Sta biste mislili ako bi Haski tribunal odlucio da se ono sto se desavalo u Cuski nazove ratnim zlocinom i ako bi pokusao da kazni ljude koji su za to odgovorni?

Vaso: Trebalo bi kazniti te ljude. Slazem se. Mislim da je to bila pogresna politika. I Milosevic, kreator takve politike, bi trebalo da ode u Hag. Nisam znao sta ce se desiti kada sam otisao (na Kosovo). Ali oni (Milosevicev rezim) su proracunali sve sto se desavalo. On bi trebalo da budu prvi na optuzenickoj klupi u Hagu i verovatno ce naci i ostale.

ARW: Kako se osecate kada odete u vas rodni grad u Srbiju i pricate ljudima koji podrzavaju Milosevica, koji ne veruju da se ista lose desilo na Kosovu?

Vaso: To je uzasno. Mislim da je to katastrofa za svakoga ko razmislja na taj nacin. Pokusao sam da objasnim ljudima sta sam video, sta je on (Milosevic) uradio. Objasnjavao sam im propalu politiku, ali nemam nerava niti strpljenja da ubedjujem ljude. Pokusavao sam da kazem ljudima sta sam video. Ali sta da kazem osobi koja mi ne veruje... da je lud. Onda bi me ili on ubio ili bih ja ubio njega.

ARW: Sta vasa porodica (u Srbiji) misli?

Vaso: Moja porodica razmislja na isti nacin kao ja. To je posledica mog uticaja. Nekada su razmisljali kao Milosevicevi ljudi. Sada misle sasvim suprotno... Nazalost, jos uvek ima puno ljudi koji razmisljaju na stari nacin.


Dragan je u svojim srednjim dvadesetim godinama. Kao pripadnik srpske milicijske jedinice koja je sebe nazivala brigada "Car Dusan", Dragan kaze da je ucestvovao u masakru u Cuskoj, ukljucujuci egzekuciju 10 albanskih muskaraca.

ARW: Da li ste smatrali da ste time osvetili vase poginule saborce (u Cuskoj)?

Dragan: Bilo je prolazno osecanje, privremeno. Osecali ste da sto vise Albanaca ubijete to je velicanstvenija vasa osveta. Ali kasnije sam shvatio da bih mogao da pobijem sve Albance i da jos uvek ne bih mogao da povratim moje prijatelje.

Nemam puno kontakata sa mojom jedinicom. Rasuli smo se. Neki su otisli u inostranstvo, neki su ovde, neki su tamo.. Prozivljavam teske noci. Budim se u 4 sata ujutro. Ne mogu da spavam. Zato setam i dok setam pitam se kako se sve ovo desilo i zasto. I pitam se sta se to nalazi u mojoj glavi.

ARW: Zasto ste odlucili da razgovarate s nama?

Dragan: Zbog toga sto mislim da bi to predstavljalo izvesno olaksanje, poput ispovedanja. Ovo je moja ispovest.

 

GO TO TOP OF PAGE MASSACRE AT CUSKA HOME
©2018 American Public Media